субота, 21. јануар 2017.

Idi bre Ilija u...Kolare!



Neka mi ne zamere rusofobi što ću ovaj blog početi citirajući Nikitu Mihalkova koji za patriotizam kaže 
„Patriotizam nije kada vičeš „Ura!“, nego kad zasadiš jabuku pred kućom, popraviš ogradu ili pomaziš psa“.
Ne znam koliko sadimo jabuke, ograde nam nisu baš u nekom posebnom stanju, a preksinoć je neko ukrao kućicu za pse ispred opštine Stari grad koja je bila namenjena da bi se neki „najbolji čovekov prijatelj“ sakrio od zime.

Da se sada vratim na ono što sam želeo da vam kažem. Znate li priču o Iliji?

Ako ne znate, evo pokušaću ukratko da vam je ispričam...

Ilija je mogao biti bilo ko od nas, rođen u siromašnoj porodici koju je otac, krojač, izdržavao. Kao mladić došao je u Beograd u potrazi za svojim parčem sreće, baš kao i toliko ljudi danas u ovom gradu. Tu radi kao prodavac u trgovinskim radnjama, zaljubljuje se i sa dvadeset sedam godina ženi ćerkom svog tadašnjeg gazde.

Posle nekog vremena uspeva da otvori svoju radnju i počne bolje da zarađuje. Nažalost supruga, koju je jako voleo mu umire sa svojih četrdeset i šest godina i Ilija ostaje sam. 
Iz Pančeva, gde su tada živeli, Ilija se seli za Beograd da bi bio bliže svojoj supruzi koja je sahranjena u glavnom gradu.
U međuvremenu osniva fond za pomoć književnicima, koji uspeva da u narednim godinama objavi sto dvadeset knjiga. Na kraju Ilija za sobom ostavlja i jednu od najlepših zgrada u ovom gradu kao zadužbinu generacijama koje će tek doći.

U čemu je bio Ilijin problem?
Ilija nije izneo svoj novac iz zemlje.

U čemu je onda bio Ilijin problem?
Ilija je ostavio zadužbinu za sobom.

U čemu je dakle bio Ilijin problem?
Ilija nije, ni svoju ni tuđu, decu poslao u inostranstvo.

U čemu je pobogu bio Ilijin problem?
Ilija je želeo da se mladi ljudi zadrže i školuju baš kod svoje kuće.

I onda u čemu je konačno bio Ilijin problem?
Pa Ilija uopšte nije dobar primer za današnje vreme.

Koja budala danas poklanja svoju imovinu i to za opšte dobro?

Kome danas trebaju pametni ljudi?

Kome treba takav primer uopšte?

Šta će nama zadužbina izgrađena dobrovoljnim prilogom jedne uticajne osobe?

Idi bre Ilija u K..Kolare tvoje!

Dame i gospodo predstavljam vam Iliju Milosavljevića Kolarca!

Jednog od onih kakvih više nema.


Pre desetak dana kada se pojavila informacija da je zadužbina Ilije Kolarca, biser srpske kulture i zadužbinarstva, pred gašenjem, jedan prijatelj mi je rekao „Videćeš biće malo priče u naredna dva, tri dana i ništa“

Danas je to ništa.

Zadužbina se urušava, državu nije briga što joj se koreni suše, a Ilije i njemu sličnih odavno nema.

U zadužbini Ilije Milosavljevića Kolarca na repertoaru je rekvijem za fajront.



недеља, 15. јануар 2017.

Poratni voz za Kosmet staje na poslednjem peronu...



Uputstvo za upotrebu:
Stihove čitati dok u pozadini, ne jako, "ide" pesma Momčila Bajagića "Voz", kako bi davala tačan takt i doživljaj svemu...po potrebi ponavljati do potpunog razumevanja.

Voz,
povratni voz za Kosmet nazad evo ga,
hej, al’ vam je noćas dalek Beograd,
Neće moći nikada gluma i patetika,
ni svi ruski soldati, ne mogu nam preneti,
hrabrost koju tražih ja,
iz narodnih pesama,
i uz pesmu sećanja,
na ta časna vremena.

Nije vodka rakija, sad to dobro vidim ja,
sramota me velika, velika do nebesa,
a ne mogu poslati, ponos jer se ne šalje,
nit smo mogli probiti, mi blokadu na play back.

Voz,
u vozu isforlirana lica „glumaca“,
čast je negde tamo iza prošlih godina,
Dal' je možda nestala, il je sve to predstava?
Dal' smo stvarno lažni svi, ili smo se prodali?
Kad budemo pričali, deci ko smo bili mi,
šta će reći unuci, da li će se stideti?

Nije vodka rakija, shvatio sam sinoć ja,
pojela nas sramota, fotelja je važnija,
ja ne mogu zaspati, san mi neće pomoći,
Niti mogu gledati, naše pretke u oči.

Voz, 
ovaj je voz baš ruski, to je istina,
ipak znaj ni jednu bitku ne bije, ta mašina,
neće moći nikada, ni farba ni ikona,
ni svi lažni razlozi, ne mogu sad oprati,
obraz prljav, crveni, pokrili su dolari,
časti više nema znaj, unovčili su je za kraj.

I nije votka rakija... jebi ga.






среда, 4. јануар 2017.

"...na ušću dveju reka, ispod Avale..."



Uvek je teško pisati o Beogradu ma koliko delovalo da on ima bezbroj tema koje se prosto nude da im se posveti pažnja.

Kada pišeš o Beogradu moraš to da uradiš pažljivo, jer je u pitanju ćudljivi stari prijatelj koji se neće tek tako raspričati pred svakim, a toliko toga ima da ti kaže kada je dobre volje i spreman da se druži sa tobom.

Njegovi drugovi su bili Momo Kapor, Duško Radović, Miloš Crnjanski, Ivo Andrić i u takvom društvu teško se dolazi do reči, posebno one prave zbog koje bi te ovaj grad upamtio.
Opet sa druge strane Beograd ne voli ni kukavice, pa ako se ne usudiš da probaš da se sam izboriš za tu reč, on ti je neće dati samo zato što bi ti poželeo nešto da mu kažeš, ili nešto da ga upitaš.

Za to pravo moraš da se boriš, mangupski kao Prele, šmekerski kao Gaga Nikolić i sa stilom kao Bjela...drugačije ne ide. I tek tada kada mu priđeš na način koji on prihvata i onako kako je vaspitao generacije svoje dece, otvoriće se pred tobom bezbroj skrivenih mesta i nekih ulica sa pločnicima još uvek toplim od želja i vlažnim od uzdaha i suza.

Nemoj da misliš da je Beograd neka nežna ruka koja će te milovati, naprotiv često tu znaju da padnu i šamari, ali nema prevelike ljutnje jer negde shvatiš da je to ipak za tvoje dobro...

Postoji tu i ona tužna strana večnih imena upisanih u sećanje ovog grada, bez kojih on ne bi nikada bio ono što jeste, ali bi bilo lepo da su nam ti posebni ljudi još malo potrajali...

Tu ćeš naći Magi, Sonju Savić, Milana Mladenovića, Nešu Radulovića, Čavu Dimitrijevića i zato iz poštovanja prema ovom gradu i toj, baš njegovoj deci uvek uđi sa obzirom, pokucaj i predstavi se najbolje i najlepše što umeš, nasmeši se i videćeš da će ti ponuditi mesto da sedneš i okušaš svoju sreću... i podržaće te da tu svoju sreću u njemu i pronađeš.

Možda baš u onom trenutku kada skoro i prestaneš da se nadaš on reši da ti pruži ruku, zato nikada ne odustaj od njega, jer ni on neće odustati od tebe, dokle god pokušavaš. Daj mu ono najbolje što umeš i on će ti uzvratiti onako kako najbolje zna. Neće to biti ljubav na prvi pogled, možda neće biti ni ljubav koja će zauvek trajati, ali će sigurno biti nešto što ćeš zauvek pamtiti.

Ima on neke svoje načine da te zadrži ovde ako mu se dopadneš, pa ti može poslati nekoga posebnog, ili ti ponuditi neko lepo mesto, dobar posao ili ko zna šta...stari je to lisac koji te uvek može iznenaditi i kada misliš da si sve video...samo ne odustaj.
Ne odustaj od njega jer neće ni on od tebe odustati. Čak i ako odlučiš da odeš znaj,a  to će ti mnogi potvrditi, da će ti zauvek ostati u srcu i čekaće da mu se vratiš. Bezbroj je onih koji su otišli u čijim očima ćeš, tamo negde daleko, u nekom sutonu ili zori koja se budi, videti obrise ovoga grada i jednu suzu koja ga kupa svaki put kada ga se seti...

Zato ostani ovde i budi deo njegove Košave, njegovih reka i nelogičnih ulica, pronađi smisao ovde gde ti se čini da smisla nema i znaj da će ti ovaj grad to vratiti. Podeli sa njim zore i sumrake i ostani da zajedno vratimo sjaj koji je pokrila patina loših godina za nama.

To sređivanje neće biti lako, ali čim započnemo taj posao obrisi koji će se nazreti povući će nas da svakog sledećeg trenutka radimo sa još više ljubavi, srčanosti i ushićenja...

Veruj da znam o čemu ti pričam jer sam bio ovde poslednji put kada je taj jedrenjak napunio svoja jedra i plovio svom svojom snagom. Treba samo malo dobrog vetra i isploviće on kao nekada...
Baš onako kao što i u grbu ovog grada stoji, ali da ne bi ostala samo slika moramo mu pomoći da nas poveze...

Ja već pakujem stvari za tu plovidbu, zato i pozivam sve koji vole ovaj grad da se ukrcaju. Broj mesta nije ograničen, ali nije ostalo mnogo vremena pre nego isplovi.


Požuri...

недеља, 1. јануар 2017.

Balašević ponovao napao Beograd!

I ponovo se desilo ono na šta ni jedan Srbin ne sme da ostane nem, ako drži do sebe i srBstva.
Koncert Đorđa Balaševića u “Areni”. Napao je Beograd po ko zna koji put, muzikom i stihovima.
I to u punoj “Areni” u centru Beograda koji je uvek pokazivao te tendencije da okuplja antisrpske “elemente”.
I ponovo je Balašević na sebi svojstven način, prepredeno, iskoristio priliku da nas kritikuje u sred naše kuće. Mi smo ga ugostili, a on nam je pred punom “Arenom” rekao u lice ono što baš ne volimo da čujemo.
Istinu.
Rekao je da je u ovom našem gradu ubijen navijač jer je nosio šal druge boje, i nije slagao…sem da nije samo jedan navijač.
Rekao nam je da su neki vragolani kučetu odsekli šape…ali to već znamo.
Posle toga je jedan klub sa jednim trenerom, koji je proteran iz srpskog sporta, pomogao da se tom kučetu obezbede proteze kako bi moglo da nastavi svoj život…ali ni toga mi baš ne volimo da se prisetimo.
Potom je pomenuo neke starlete koje su okupirle naš medijski prostor i to nas je posebno pogodilo. On ne zna da mi volimo da uz prvu jutarnju kafu, na poslu, prepričavamo “ko je koga” ili “ ko je kome” u ovim rijaliti programima tj javnim kućama za one sa jeftinijim sedištima.
I na kraju je rekao “E moj Beograde”…pazite “njegov Beograd”? A on iz Novog Sada, pa bi nama da soli pamet, onako prečanski da nam pripoveda kako treba da se ponašamo mi u Beogradu. Zamislite!
Kao da mi ne znamo kako je ubijen glumac Goran Maksimović, jer je neka mlađarija pomislila da je Ciganin. Ne Rom već Ciganin. Da su pomislili da je Rom možda ga baš ne bi ubili.
Kao da mi ne znamo kako se posipa otrov za pse i mačke, nego će on da nam priča o šapama jedne keruše.
I šta se uopšte meša u naš izbor rijaliti programa kada kod nas “Parovi”,”Farma” i “Veliki brat” nikada i ne prestaju. Mi bez toga ne možemo, jer odavno ne živimo svoje živote pa barem tuđe možemo da gledamo.
I onda nam zasmeta kada nam neko to kaže u lice. Pa još nam to kaže Balašević, Prečanin.
A Prečanin je bio i Crnjanski, i svi znamo kako smo se “obračunali” sa njim, a znamo i ko je bio Crnjanski. Ni dan danas mu nismo oprostili. Zato ga i nismo sahranili pored Vide već u “Aleju velikana” pored ljudi sa kojima nije ni govorio. Tako se mi svetimo.
Srbija istinu ne oprašta. Lažove volimo, cenimo i negujemo. Istinu ko pomene taj je sa nama završio.
Jedna druga pesma kaže 
Na Lovćenu Njegoš spava, najmudrija srpska glava
Pa ako se složimo da je vladika bio Srbin, pa uz sve i pravoslavac i izuzetno mudar čovek, da li možda njega poslušati, a pustiti ove Prečane neka pričaju šta hoće?
E pa Petar II Petrović Njegoš kaže i ovo:
Tijelo stenje pod silom
duševnom, koleba se duša u tijelu  
more stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u morunebesa. Niko srećan,
a nikodovoljan, niko miran,
a niko spokojan, 
Sve se čovjek bruka za čovjekom, 
gleda majmun sebe u zrcalo
…gleda majmun sebe u zrcalo, tj. ogledalo za one koji ne znaju.
Da li nas je to ogledalo prečansko i preksinoć toliko zaboleo da je pokrenulo lavinu uvreda na jednog umetnika, na jednog pesnika?
Da li smo toliko zabasali da više nismo u stanju ni kritiku da istrpimo ljudski i prepoznamo šta je za nas dobro?
Kažu neki da to Balašević nikada ne bi rekao u Zagrebu o Zagrebu, da je čak ružno govorio i o Banja Luci u Sarajevu…
Kažu da kada ode u Bosnu i tamo ružno priča o nama…
I to nas posebno boli, pa mi ponovo vladika Rade dolazi u misli sa svojim stihovima…
Lipo, ljepo, lepo i lijepo,
bilo, bjelo, belo i bijelo
-listići su jednog cvijeta,
u pupolj se jedan odnjihali
Kada Njegoš tako kaže što je sa Lovćena dalje i bolje video nego mnogi od nas zaklonjeni zidovima, ja baš i nemam razloga da sumnjam…
Da li da onda zajedno zaspemo drvljem i kamenjem i Njegoša i Balaševića ili samo Balaševića?
Mislim ipak lakše je Balaševića, on o nama svašta priča, slično kao Njegoš…
I za kraj što bi Đole rekao
Njenima nisam bio po volji,
važno je bilo odakle su moji,
zašto to smeta, sa ovog su sveta,
hlebotvorci, čestit soj,
njen me je babo uz'o na nišan,
da l' sam od njinih il' baš i nisam,
Sloven sam belac slobodni strelac,
mani se čiča ja sam svoj
I tu pesmu, jednu od svojih najlepših, posvetio baš Banja Luci...
Prepredeni su ti prečani...
Ta man'te se čiče, pustite čoveka više...