четвртак, 3. април 2014.

Dva loša ubiše...Novaka

U poslednjih 24 časa većina medija u Srbiji mantrički ponavlja vesti o Novaku Đokoviću...
Novak sinoć nije bio na teniskom terenu, igrao je drugi meč, pred punim gledalištem i izgubio, izgubio pola navijača...

Govorim o Novaku Đokoviću bez sumnje najvećem sportisti svih vremena koga je ova zemlja imala.
Ukoliko neko misli drugačije tu su trofeji koji se mogu prebrojati, i utvrditi neporecivo.
Novak Đoković je za Srbiju učinio više nego mnoge vlade zajedno u dugom nizu godina za nama.
Od humanitarnih akcija, preko dovođenja investitora do predstavljanja naše male zemlje u svetu kroz uspehe koje je postigao.
Verovatno bi i uložio koji dinar više u ovu zemlju da je bilo više sluha i pameti među onima koji o tome odlučuju.
Milioni građana Srbije su bdeli noćima nad njegovim servisima, skraćenim loptama i dvoručnim bekhendima,sa grozničavošću pokeraša koji čeka četvrtog keca u sledećem deljenju.
Išli su na posao, u školu sledećeg jutra neispavani, ali zadovoljni sa nekom neobjašnjivom ispunjenošču u grudima.
Takav smo narod,teže nam pada sportski poraz nego prazan džep.
Vodio nas je Novak, sve nas, gde smo poželeli, u London, Pariz, Melburn, Majami, Rim, Šangaj...Vodio je nas, nas crveno i nas crno bele...

Gledali smo ga kako izvodi svoje imitacije, smejali se zadovoljno kao da nam je sin, brat, otac...nama crno i nama crveno belima.
A on je imao dvadeset i neku godinu i poklonio nam je Davis Cup...poklonio ga je nama, nama crveno i nama crno belima.
Imali smo ono što Englezi čekaju decenijama, a mnogi neće dočekati nikada. Svi smo imali Novaka. Imali smo, mi crno i mi crveno beli.
I da ne pričam više, ipak znate ko je Novak Đoković...I onda sinoć, desilo se nešto što je tipično samo tragičnom srpskom mentalitetu...
"Dva loša, ubiše Novaka".
Dva jako loša po nas, nas crveno i nas crno bele.
Kuvalo se to već duže vreme, pripremalo se u nekim kuhinjama kojima ništa nije ni sveto, niti posebno...
Dugo vremena je tražena najbolja "lansirna rampa" sa koje će kompleksi biti izbačeni u orbitu...
Tražili su je mali ljudi, kratke pameti i još oskudnijih shvatanja.
Ljudi koji podelu vide kao uspeh.
Ljudi čiji je jedini interes da ispune svoju želju, makar to u trenutku ispunjenja i obesmislilo ideju od koje su krenuli...



Tražili su i našli, Novaka Đokovića.
Ikonu srpskog sporta,bacili su za sat i po vremena u blato,
učinivši da Novak nikada više ne bude ono što je bio.
Da više nikada ne bude naš, naš crveno i crno beli.
Ne navijački, već da ne bude ono što je bio svima nama, Novak Đoković svih nas.
Ne zato što Novak navija za Zvezdu, ne zato što je došao da podrži košarkaše Crvene Zvezde u polufinalu Evropskog takmičenja, već zato što su ga stavili u isti koš sa njima samima.
Sa njima koji čine sve moguće prevare ne bi li zalečili svoje kompleks građene na mitovima iz detinjstva, i ponovo oživeli bljutavi kliše devedesetih "Jaka Srbija , velika Zvezda".
Sa njima koji se nasladjuju što su deca koja igraju vaterpolo u Partizanu posle plasmana u šest najboljih ekipa Evrope, morala na kiosk sa pljeskavicama umesto na neko lepše mesto.
Sa njima koji ne vole Zvezdu koliko mrze Partizan, sa njima koji ne vide dalje od Železnika i ne vide šire nego što je širina jedne limenke. Sa njima koji su držali kišobrane političkim šefovima, sa njima koji su nebitni.
Sa njima koji glorifikuju Cecu i Acu, sa njima koji su upetljani u sve i svašta samo ne u dobro, sa njima koji imaju za sve osim za bolesnu decu, sa njima koji su sve što Novak nije.


Sa njima koji u duši nisu kao mi, nisu ni crno ni crveno beli.
Sa njima koji su uspeli da mu omoguće, da kada prvi reket sveta sledeći put izađe pred svoje navijače, da doživi zvižduke.
Sa njima čija duša je nekih drugih boja, boja koje su se razlile sa novca koji su negde "drpili" od nas, od nas dok smo se svađali da li smo crno i crveno beli.
I zato gospodo iz političkih štabova, ostavite nam Novaka, da bude naš kao što i jeste i crveno i crno beli, a vi...pa valjda će i vama u medjuvremenu neko javiti da je Staljin umro.

недеља, 30. март 2014.

Iza sedam gora, iza sedam mora...

Razmišljam jutros nešto i pade mi na pamet onaj stari vic o aždaji koja živi iza sedam gora i sedam mora...
Za one koji ne znaju vic, kada posle nabrajanja sedam mora, gora, šuma, proplanaka, itd...aždaja izađe iz svoje pećine ona kaže "Gde ja živim u p... lepu materinu"...i nekako u tom trenutku se potpuno saživim sa aždajom...

Kada ste se poslednji put zapitali gde živite a da niste opsovali?

Prosečna plata oko 400 evra, a karta za prevoz u jednom pravcu raspalim autobusom gradskog prevoza više od pola evra.
Još ako i hoćete da pojedete nešto ili održavate ličnu higijenu "ode" pola plate bez problema.
Kažem "plata" da bi lakše raspoznavali tu, više "džeparac varijantu" primanja jer to zapravo i jeste to, džeparac.
Dakle, i od to malo džeparca što imate država će gledati da vam "očerupa" najveći deo, kroz naplatu očajnog  kvaliteta životnih uslova koje vam pruža i despotskih nameta koje plaćate za režije, račune za telefon, parkiranje i sl.
Takođe, tu ćete primetiti fenomen "beskrajne nepromenjivosti" tj. koliko god plaćali ništa se neće promeniti na bolje.
E sad, ako sa jedne strane shvatite da živite u 21. veku, a sa druge da vam je jedna normalna stvar poput mobilnog telefona luksuz, tada dolazite u šizofrenu dilemu koja glasi  "Da li da se vratim u prethodni vek ili da se odreknem običnih stvari koje predstavljaju normalan život?"...
I tu frustracija počinje.
Uradili ste dobar deo posla u životu da biste živeli pristojno, a u položaju ste obespravljenog tekstilnog radnika iz nekih davnih vremena koji nosi tablu sa tri osmice.


I dok vučete tu svoju tablu u isto vreme vidite nepismene džibere koji se voze skupim kolima, sede po skupim restoranima, žive u svojim vilama...
I tada se zapitate gde sam pogrešio? Šta ja radim loše, a oni dobro?
U trenutku kad se to zapitate tek tada pravite najgoru grešku. Zašto? Pa zato što vi ništa niste pogrešili.
"Pa zašto onda živim tako loše?", pomislićete.
Odgovor je jednostavan, jer ovom sistemu ne odgovara da živite dobro.
Ako biste živeli bolje, i imali neki dinar više, onda biste možda negde otputovali pa biste svašta tamo mogli da vidite.
Da vidite puteve bez rupčaga, da kupite gorivo kojim se vozite duže nego domaćim bez obzira što istu količinu sipate u svoj auto.
Da saznate da javni wc može da miriše, umesto da "štipa" za oči. Da vaša plata nigde drugo nije plata. Da postoje garaže gde možete parkirati svoj auto.
Da ne morate da držite dijetu da bi školovali decu. Da se droga ne prodaje u školskom dvorištu.
Da ljudi koji su završili fakultete imaju više novca nego oni koji ne rade.
Istina teško da ćete tamo zateći pune kafiće u podne na glavnim trgovima, ali nećete imati problem da odete u pozorište, bioskop ili restoran, a da pri tom ne dobijate aritmiju misleći "šta mi je ovo trebalo, a još nije kraj meseca?"


I mogli biste otkriti još puno opasnih tajni, poput one da se u poslu napreduje prema pokazanim sposobnostima, a ne prema porodičnom stablu.
Da nije uobičajeno da cela familija radi u jednoj firmi, i da su im slike predaka okačene po zidovima iako firma nije privatna.
Da je normalno da ljudi koriste računare na poslu, a ne beže od njih kao da će ih udariti grom.
Da ipak bolje prolaze oni koji znaju i druge jezike sem maternjeg, nego oni koji nisu ovladali u potpunosti sposobnošću govora.
Da se zalaganje na poslu ne meri dodvoravanjem šefu i da se na posao dolazi svojim,
a ne službenim autom.
I da pretpostavimo da se vratite sa svim tim saznanjima kući, šta biste sa njima?
Kod kuće vas čeka sve spremno, dobićete instant imitaciju života u obliku nekog "reality"-ja tako da i ne morate živeti svoj život.

Sve odgovore, izazove i uzbuđenja koje tražite naći ćete u turskoj seriji, a decu će vam vaspitati neki "turbo teheran" program, da se u školi ne bi osećala odbačena od strane učiteljice i svojih vršnjaka.
Dakle ako se positovetite sa aždajom sa početka priče pred vama su dva puta, ili ne izlazite iz pećine, ili kad izađete nemojte prestati da hodate do Albukerkija.


субота, 15. март 2014.

Srećna zemljo!

Jutros sam se probudio nešto ranije nego obično iako je nedelja.Otvorio sam prozor, bilo je oblačno, i ostadoh zatečen svežinom vazduha koju osetih. Vazduh naprosto kao da je mirisao, nije bilo smoga, niti onog tipičnog mirisa gareži koji osećamo kada u Beogradu krenu hladniji dani. Pogledah ka drugom prozoru u sobi i tamo spazih dva goluba kako spokojno stoje na samoj ivici simsa. U istom trenutku začuh prijatnu melodiju koja je dopirala negde sa gornjih spratova i pomislih "Kakav divan početak dana" Uz jutarnji čaj, jer ne volim kafu, pogledah naslove u novinama. Bilo je toliko lepih vesti. Nekoliko velikih firmi je raspisalo konkurse za nove radnike, dinar je jačao prema evru, privreda je beležila rast koji je po prvi put posle toliko godina bio značajan. Za trenutak zastadoh i pomislih da je neka šala, ali prvi april je bio još uvek daleko. Primetih da jutros čak ni u rubrici "crna hronika" nije bilo nikakvih zlokobnih vesti. Doktorka Macura je prijavila samo par manjih intervencija jer su ljudi preterali u piću slaveći tokom noći. Pomislih da sanjam... Kada sam izasao na ulicu želeći da "uhvatim" još malo svežeg vazduha nisam mogao da ne primetim oprane ulice i čiste pločnike, prolaznici su šetali nasmejani, raspoloženi, nazivali su jedni drugima dobar dan, i pozivali svoje komšije na poslepodnevno druzenje...U tom trenutku pomislih kako je lepo živeti ovde. Dok sam sebe preispitivao da li možda preterujem i nije li me možda zanelo ovo prijatno jutro da se tako dobro osecam, naišao je autobus gradskog prevoza. Dugo se nisam vozio gradskim prevozom, pa pomislih kako bi bilo lepo napraviti kraću vožnju polupraznim autobusom...Zakoračih na prvi stepenik i tu me sačeka nasmejano lice kontrolora, tada se setih da nemam kartu. Predusretljivi kontrolor mi pokaza slobodno mesto i reče da ne brinem, i da ionako nije gužva, pa danas i može ponekom da se "progleda kroz prste". Htedoh da se zahvalim ali mi on drugarski namignu i produži ka vozaču. Autobus je mirisao, vozač je pustio na radiju "Perfect day" i sve je bilo savršeno. U sebi sam osetio neko posebno, toplo zadovoljstvo koje nisam iskusio još iz vremena jednog davnog Beograda kog pamtim dok sam kretao u osnovnu skolu... Kroz čisto staklo gledao sam fasade zgrada i primetih da je veliki broj njih obnovljen, da su travnjaci uredno srednjeni, da su drvoredi očuvani i kao pod konac. Ništa mi nije bilo jasno i ja uzeh novine sa obližnjeg sedišta, kao da u njima tražim odgovor za sve što sam video oko sebe. Pored mene je sedeo stariji gospodin i čitao knjigu...
Sa stranica novina opet me preplavise lepe vesti, nigde nije bilo poziva da se skupljaju prilozi za bolesnu decu, stopa nezaposlenosti je beležila drastičan pad, standard je rastao. Osećao sam kako mi se sece dah od sreće i zadovoljstva, pomislih da će deca konačno imati pravo da se raduju danima koji dolaze... 
Tada okrenuh sledeću stranu u novinama, koja mi jednostavno, poput starog iskusnog profesora, u nekoliko reči objasni sve. Zvezda je prva na tabeli, Zvezda je opet prva, prva!... Stub srpstva je na pijedestalu koji mu pripada i zato se u Srbiji konačno živi bolje. Kolaž je sklopljen, milijarde navijača najpoznatijeg kluba u regionu, giganta iz Barija, konačno su srećne. Srbija je srećna zemlja, sve što nam je potrebno, za život, sada je u našim rukama. Zvezda je prva, ne treba nam više ni hrana,ni voda, ni vazduh, sve je procvetalo i tako ce biti dokle god se prorocanstvo čuvenog slepog proroka iz Železnika bude čuvalo i ispunjavalo...Neka ti je srećno Srbijo, jer ti nemaš više o čemu da brineš, srećna zemljo!