субота, 11. март 2017.

Da naše belo bude sigurno belo!

Šta se Beli u gori zelenoj il' je snijeg il' su labudovi?
Da je snijeg već bi okopneo, da su labudovi već bi PRELETELI...
Nit' je snijeg nit' su labudovi...ali je_Beli...i tu počinje zaplet.

Budimo realni ako ste dve hiljadite godine poverovali u debilno „proročanstvo“, iz srpske kafane, kako će doći čovek rodom iz sela koje nosi naziv po njegovom prezimenu i spasiti Srbiju, onda vam je glas za Belog čista sedmica na lotou.

Da se iskupite kako baš pred potomcima ne biste ispali kao crvenkapa u onom vicu kada je lovac pedofil odvuče u šumu i krene da skida pantalone, a ona ga pita „Šta to radiš?“ na šta joj on odgovori „Pa zar ti još uvek veruješ u bajke?“.

Realno nije to jedina bajka u koju smo poverovali, ali nemamo vremena da sad svaku ponaosob analiziramo.

Baš zato široke narodne mase prepoznaju Belog kao pobednika, kao što se pobednik na belom konju iz daleka prepoznaje. I konj i pobednik.

Slažete se?

Možda još uvek ne ali dozvolite da vam u narednih nekoliko minuta predočim zašto je Beli po definiciji već pobedio.

Što bi mi građani Srbije rekli „po default-u“

Beli je sve što naš narod voli.

Vođa na belom, za početak, konju.

On jaše, a mi volimo one koji jašu. Od vajkada.
Od Tita i Koče Popovića, ili kralja Aleksandra ako više volite, pa do lokalnog nivoa i kasnijih „džokeja“.

On preleće, kao što pesma kaže „lukav je bez mane, prevarom menja strane“ i zato je omiljen jer je naša slika i prilika. Ni manje ni više, ono što smo navikli da gledamo dugi niz decenija za nama. Pogrešiš, zabrljaš, sjebeš, presvučeš se i sve je u redu, idemo dalje kao da ništa nije bilo.

Otkud onda toliko frke zbog jednog momka koji ismeva našu realnost?

Koji ismeva smrtno ozbiljne ljude koji „ginu“ kako bi nama bilo bolje, a mi nikako decenijama da osetimo to poboljšanje. I dok „ginu“ nikako da „sjašu“ od silnog napora i požrtvovanja.
Generacije se menjaju u istim foteljama, opovrgavajući nauku i genetiku da funkcija nije nasledna.

I onda u sred tog mulja i crnila pojavljuje se jedan Beli.
Beli sa dobrim smislom za humor, koji nije ništa više do podsmeh onome na šta smo pristali.

A pristali smo da budemo sirotinja u svakom smislu. Da zaboravimo i ko smo i šta smo dok nam oni koji nikada ništa nisu radili govore da smo lenji. Da sagnemo glavu pred onima koji bi trebalo da se stide. Da ućutimo pred onima koji ne govore nego riču. Da odustanemo od svega, jer se bahati laktaju pošto drugačije ne umeju. Da verujemo u laži jer smo zaboravili šta je istina. Da plačemo jer slušamo samo ružne stvari zbog kojih smo zaboravili da umemo i da se smejemo. Da vidimo samo crno jer ne postoji belo.

Pa ipak postoji, informacija za one koji su pomislili da je kraj...

Postoji Beli.
Beli jer smeh oslobađa.
Beli jer sirotinja uzvraća udarac.
Beli jer je strah granica koja je samo u nama i ne postoji nigde izvan nas.
Beli jer smo slobodni da uradimo šta želimo i mislimo da je najbolje za nas.
Beli jer imamo pravo da ismevamo krojače naših sudbina koji ni šnajderski zanat nemaju.
Beli jer je samo belo čisto.
Beli jer miš za macu, maca za kucu, kuca za unuku, unuka za babu, baba za dedu...i zasjaće nešto u gori zelenoj, a „nit' je snijeg nit' su labudovi“.

Zato glas za gospodina Belog Preletačević, da čiki pomognemo da bi on pomogao nama, a čika je blagorodan pa će da nagradi. Vratiće vam za početak osmeh, a ne podsmeh na lice...a dalje?

Dalje Samo jako! Jer konačno šta je prvi i drugi krug za nas što smo prošli sedam krugova pakla...?!


Odvojite 5 minuta, ponesite ličnu kartu, a ispod je uputstvo...Samo jako!

Нема коментара:

Постави коментар