Posle jučerašnjeg prenosa skupštinske sednice želeo
sam sa vama da podelim utiske koji su bili toliko jaki da jednostavno ne mogu
da ih zadržim samo za sebe. U stvari, još uvek sam pod toliko snažnom impresijom
da, naprosto, želim da proverim da li je to bio samo moj subjektivni doživljaj, ili
ste možda i vi sve to videli na sličan način.
Prvo, uopšte nisam imao nameru da gledam tu, već odavno
obesmišljenu, predstavu koja nikako, a skoro će tome 30 godina, ne uspeva da
zaliči na nešto ozbiljno i u skladu sa tim pristojno. Nažalost, pošto naši
sportisti na Olimpijadi apsolutno realno predstavljaju državu iz koje dolaze,
kao i stanje u istoj, nametnuo mi se ovaj „skupštinski“ izbor koji je bio
gotovo na svim domaćim kanalima. I eto, nekako mu je baš tu i mesto, "u nekom
kanalu".
Posle nekoliko minuta gledanja i slušanja
najrazličitijih primitivizama i nekih „šibicarskih“ veština došao sam na ideju
da u potpunosti isključim ton. Tog trenutka kada je nestalo zvuka, a ostale
samo pokretne slike koje su smenjivale jedna drugu, preda mnom se ukazao jedan
sasvim novi svet.
Kao u starim filmovima iz tridesetih godina prošlog
veka kada glavni junak prođe ispod vodopada koji huči i buči, baš kao i žamor u
našoj skupštini, pred njim se prikaže neka nova stvarnost, posebna i divna u
svojoj pojavi.
Video sam tada bezbroj preplanulih lica, u novim
skupim firmiranim odelima, istim takvim košuljama, većina njih potpuno u
trendu, bez ikakve sumnje da se prate aktuelni modni tokovi. Bilo je i onih,
priznajem, koji te modne tokove ne prate, međutim oni su, sa druge strane, bili
vidno podgojeni i odmah se po njima, na prvi pogled, jasno videlo da žive
živote bogatih, samozadovoljnih i ispunjenih ljudi kojima je ovaj prenos bio
samo još jedna prilika da nahrane svoje sujete i „napumpaju“ svoj ego do
najviših visina, poput helijumskog balona.
Ti kvazi- šeretski izrazi lica, mimične ekspresije
uvređenih pijačnih prodavačica koje se prepiru čija je salata svežija po vrelom
danu, krajnje upadljive gestikulacije koje sam viđao jedino na stadionima, prosto
su vrcale iz svakog kadra ovog prenosa.
Nije bilo, ama baš nikakve, dileme. Ova gospoda strastveno
uživa u tome što (nam) radi.
Ipak, rešio sam da strpljivo sačekam neće li se
pojaviti makar neko ko podseća na one obične ljude koje viđam u prolazu na
ulici, koji dolaze na preglede...uzalud.
Onda su brojevi počeli da igraju po mojim mislima. Dve
stotine pedest ljudi sedi u ovom parlamentu, dakle isto toliko porodica i
njihovih najbližih rodbina, po starom srpskom običaju, osećaju iste blagodeti
kao i ova lepa, preplanula, dobro odevena gospoda i gospođe, sa modernim
frizurama. Svi iznikli iz vremena socijalizma, sada u ulogama brutalnih sprovodilaca
neoliberalnog kapitalizma na srpski način. Ovo „na srpski način“ daje dodatnu
notu zaguljenosti, na ličnom nivou, sveukupnim odnosima.
A tu onda slede pokrajinska, pa gradske skupštine, pa
opštine, zatim vlada i ministarstva, savetnici i zamenici, konsultanti i
pomoćnici i sve u skladu sa onom starom „I moj sluga ima slugu“.
Armija onih koji su fantastično sredili svoje živote
živeći ih na račun običnog, malog čoveka, plus PDV. Onog običnog čoveka koji
preskače svoj doručak da bi njegovo dete, ukoliko ga ima, imalo za užinu. Onog
običnog čoveka koji nosi svoje cipele dok se ne raspadnu, pa tek onda razmišlja
o kupovini novih. Onog običnog čovek koji boluje ili umire u tišini oronulih
bolnica, čiji zidovi zaudaraju na memlu i buđ, bez nade da će se bilo šta
promeniti.
A i zašto bi se menjalo kada već trideset godina nije?
Zašto bi se menjalo kada, uz par izuzetaka, stalno
gledamo ista lica koja su tu pred našim očima od golobradih mladića postali
ljudi, poženili se, devojke se poudavale, završili škole, neko pre neko
kasnije, pogojili se, razvili se, omatorili , dobili decu i unučiće i sada njih
polako spremaju da preuzmu mesta u dobro ušančenim „rovovima“. Jer to su bitke
koje nikada ne prestaju.
I ako vam je dosta već ove priče možete preći na neku
„laku zabavu“, poput Guče. Tu ćete opet biti u prilici da vidite na jednom
mestu, Severinu i Cecu, „hrvatsku snajku“ i „srpsku majku“, narodnjake i
njihovog „zakletog protivnika“ Boru „četnika sa Pinka“, gomilu ljutih
pravoslavaca golih do pasa, „urađenih“ kao zmajevi, tevoviranih, koji će vreme
gospojinskog posta provesti u skladu sa svojim shvatanjem pravoslavlja. Sve to
po istom principu „U sve mi se meša“...ali, na žalost, nije Selimović.
Za to vreme će srpski levičari i desničari; hrišćani i
muslimani; Srbi, Mađari, Bošnjaci i Albanci; monarhisti i republikanci;
anglofili i rusofili; švaleri i gejevi, profesori i đaci; omladinci i
penzioneri, uz kafu i palačinke za 25 dinara, u skupštinskom restoranu, kovati
planove kako da što duže ostanu tu gde jesu.
I skovaće ih. Iako alat u životu, sem na slici, videli
nisu.
A vi?
Vi brinite zbog košarkaša, zbog Novaka, zbog vaterpolista,
zbog veslača i plivača, jer to je život ... ostalo su sitnice.
Нема коментара:
Постави коментар