U Srbiji
postoji preko hiljadu manastira među kojima mnogi pripadaju delu svetske
kulturne baštine i pod zaštitom su UNESCO-a. Vekovima su, baš ti manastiri i
crkve bili mesto očuvanja i razvijanja kulture i pismenosti ovog naroda i
mišljenja sam da ne može biti sporno ako se kaže da je često narod i duhovno i
fizički na ovim prostorim opstajao
zahvaljujući baš toj, srpskoj svetosavskoj, crkvi.
Utkanost
dela i života Svetog Save, vladike crnogorskog Njegoša, vladike Nikolaja Velimirovića,
patrijarha Arsenija Čarnojevića i patrijarha Pavla u istoriju, kulturu i
sudbinu ovog naroda nešto je o čemu gotovo da nema potrebe ni govoriti, jer bi
objektivno bilo i nemoguće zamisliti srpski narod i njegovu kulturu bez
pomenutih spomenika čovečnosti i mudrosti.
Na žalost,
ovaj tekst nije o njima.
Šta se
dogodi sa jednim narodom i njegovim duhovnim vođama, kada posle takve istorije
i prošlosti dođe u situaciju poput ove danas?
U isto
vreme, heroj prošle nedelje je bio pukovnik u penziji, koji je premijeru, na
njegovu adresu u Nemanjinoj, vratio svih pet hiljada dinara pomoći za
penzionere. Naglasio je da mu milostinja ne treba i da mu Vučić vrati preko tri
stotine hiljada dinara koje mu je oteo za prethodne dve godine.
Jasno je
da je pomenuti pukovnik u penziji imao više nego dobru penziju i da je ona
takva ostala i posle umanjenja.
Od onih
penzionera sa penzijom od po par stotina evra niko nije vratio novac u vladu,
iako pošta dobro radi.
Da budem
jasan, nemam ništa protiv vojnih penzionera i njihovih penzija. Jedino ne razumem
zašto su im penzije toliko visoke kada su sve što su radili uradili pogrešno i
ni jednu državu koju su branili nisu odbranili. Sada jedino ustaju da brane
penzije.
Nekada
je i to bilo drugačije.
Vojvoda
Stepa Stepanović je svoju prvu penziju vratio sa zahtevom da se ona barem
prepolovi jer je po njemu bila previsoka i nije želeo da ošteti državu. Dok ju
je čuvao, Stepa je tu državu i sačuvao.
Nakon
protesta vojske u novinama su se pojavili i komentari da je sramota da vojska
protestvuje jer treba da deli sudbinu naroda koji je siromašan.
Jasno je
da ni sudbina nije ista svima u Srbiji. Nekim „običnima“ je siromašna, dok je
onima koji trebaju da brinu o duhovnosti ili su trebali da brinu o sigurnosti
naroda sudbina bila „malo“ bogatija. Kako god bilo, ni jedni ni drugi nisu
sačuvali ono što im je bilo povereno na čuvanje.
Nije
potrebno da pročitate u novinama da je nekoliko svešte nika ovih dana
„osveštalo“ noćni klub, da biste shvatili da nešto duboko i suštinski nije u
redu sa duhovnošću onih koji bi o duhovnosti naroda trebali da misle.
Ako se
Rastko odrekao prestola i svega što uz to ide, da bi svoj život posvetio
duhovnim vrednostima, da li onda ovo što sada imamo prilike da vidimo, svuda
oko nas, znači da je posle toliko vremena sve krenulo unazad?
Koji je
to put duhovni kojim učesnik rijalitija i urednik žute štampe prečicom stiže do
patrijarha srpskog, dok „običan“ čovek ne može?
Koji su to
duhovni kvaliteti koji njih izdvajaju od ostalog „stada“?
Kada je to
došlo do greške u propagiranju duhovnih vrednosti ako vladika Nikolaj
Velimirović u „Vojlovičkom stoslovu“ kaže:
„Ni
sveštenik ni episkop ne smeju biti činovnici sa rangom, grupom, povišicama,
unapređenjima. Birokratizam je veće zlo za crkvu nego za državu. I sveštenik i episkop
izdržavaće se od naroda...Brigu i odgvornost za imovinu crkvenu treba sveštenik
da prepusti tutorima. Za sveštenika je najbolje da se sav preda duhovnoj delatnosti,
da se sav istroši apostolskim trudom oko poverenog mu stada Božjega“
Dakle
ništa Kawasaki, ništa „besna“ kola, ništa dvorci i palate, ništa noćni
klubovi...
A šta
onda ako nema ništa od toga?
Turci su
na Vračaru 1594. godine spalili mošti Svetog Save, Austrougari su 1916.godine
na Cetinju raskopali grob i rasuli kosti Petra II Petrovića Njegoša...svetlo
nisu time uspeli da ugase.
Ipak u
noćnom klubu svetlo mora da se priguši, zbog atmosfere. Izgleda da ćemo ga sami
najlakše prigušiti...uz neki moderni „blagoslov“...dok „Neprijatelj prelazi
reku!“ što bi rekao Bata Stojković.
Нема коментара:
Постави коментар