Šta se Beli u gori zelenoj il' je snijeg il' su
labudovi?
Da je snijeg već bi okopneo, da su labudovi već
bi PRELETELI...
Nit' je snijeg nit' su labudovi...ali je_Beli...i
tu počinje zaplet.
Budimo realni ako ste dve hiljadite godine poverovali
u debilno „proročanstvo“, iz srpske kafane, kako će doći čovek rodom iz sela
koje nosi naziv po njegovom prezimenu i spasiti Srbiju, onda vam je glas za
Belog čista sedmica na lotou.
Da se iskupite kako baš pred potomcima ne biste
ispali kao crvenkapa u onom vicu kada je lovac pedofil odvuče u šumu i krene da
skida pantalone, a ona ga pita „Šta to radiš?“ na šta joj on odgovori „Pa zar
ti još uvek veruješ u bajke?“.
Realno nije to jedina bajka u koju smo
poverovali, ali nemamo vremena da sad svaku ponaosob analiziramo.
Baš zato široke narodne mase prepoznaju Belog kao
pobednika, kao što se pobednik na belom konju iz daleka prepoznaje. I konj i
pobednik.
Slažete se?
Možda još uvek ne ali dozvolite da vam u narednih
nekoliko minuta predočim zašto je Beli po definiciji već pobedio.
Što bi mi građani Srbije rekli „po default-u“
Beli je sve što naš narod voli.
Vođa na belom, za početak, konju.
On jaše, a mi volimo one koji jašu. Od vajkada.
Od Tita i Koče Popovića, ili kralja Aleksandra
ako više volite, pa do lokalnog nivoa i kasnijih „džokeja“.
On preleće, kao što pesma kaže „lukav je bez
mane, prevarom menja strane“ i zato je omiljen jer je naša slika i prilika. Ni
manje ni više, ono što smo navikli da gledamo dugi niz decenija za nama.
Pogrešiš, zabrljaš, sjebeš, presvučeš se i sve je u redu, idemo dalje kao da
ništa nije bilo.
Otkud onda toliko frke zbog jednog momka koji
ismeva našu realnost?
Koji ismeva smrtno ozbiljne ljude koji „ginu“ kako
bi nama bilo bolje, a mi nikako decenijama da osetimo to poboljšanje. I dok „ginu“
nikako da „sjašu“ od silnog napora i požrtvovanja.
Generacije se menjaju u istim foteljama,
opovrgavajući nauku i genetiku da funkcija nije nasledna.
I onda u sred tog mulja i crnila pojavljuje se jedan
Beli.
Beli sa dobrim smislom za humor, koji nije ništa
više do podsmeh onome na šta smo pristali.
A pristali smo da budemo sirotinja u svakom
smislu. Da zaboravimo i ko smo i šta smo dok nam oni koji nikada ništa nisu
radili govore da smo lenji. Da sagnemo glavu pred onima koji bi trebalo da se
stide. Da ućutimo pred onima koji ne govore nego riču. Da odustanemo od svega, jer
se bahati laktaju pošto drugačije ne umeju. Da verujemo u laži jer smo
zaboravili šta je istina. Da plačemo jer slušamo samo ružne stvari zbog kojih
smo zaboravili da umemo i da se smejemo. Da vidimo samo crno jer ne postoji
belo.
Pa ipak postoji, informacija za one koji su
pomislili da je kraj...
Postoji Beli.
Beli jer smeh oslobađa.
Beli jer sirotinja uzvraća udarac.
Beli jer je strah granica koja je samo u nama i
ne postoji nigde izvan nas.
Beli jer smo slobodni da uradimo šta želimo i
mislimo da je najbolje za nas.
Beli jer imamo pravo da ismevamo krojače naših
sudbina koji ni šnajderski zanat nemaju.
Beli jer je samo belo čisto.
Beli jer miš za macu, maca za kucu, kuca za
unuku, unuka za babu, baba za dedu...i zasjaće nešto u gori zelenoj, a „nit' je
snijeg nit' su labudovi“.
Zato glas za gospodina Belog Preletačević, da
čiki pomognemo da bi on pomogao nama, a čika je blagorodan pa će da nagradi.
Vratiće vam za početak osmeh, a ne podsmeh na lice...a dalje?
Dalje Samo jako! Jer konačno šta je prvi i drugi
krug za nas što smo prošli sedam krugova pakla...?!
Odvojite 5 minuta, ponesite ličnu kartu, a ispod
je uputstvo...Samo jako!
Нема коментара:
Постави коментар