уторак, 6. септембар 2016.

Gospodo, dame biraju...iliti sudbina žene na Balkanu



Da li ste ikada imali osećaj da se nešto oko vas događa ali niste u stanju da jasno odredite o čemu je reč? Dakle, sve vam deluje sasvim uobičajeno, a opet osećate razliku u odnosu na svakodnevno okruženje u kom provodite svoje vreme...

Baš takav osećaj sam imao pre par dana dok sam sedeo u jednom kafiću u Solunu i posmatrao neke sasvim obične ljude koji prolaze, pričaju, čekaju prevoz, odlaze negde... Ljudi  sasvim isti kao i ovde, u Beogradu, atmosfera letnja, mogao bih reći skoro beogradska sa malo boljim raspoloženjem prolaznika...a opet nešto je bilo potpuno drugačije.

Kao i svuda gde je veliki broj prodavnica devojke i žene su činile većinu, ali to mi nije bilo nimalo čudno jer to je, konačno, sasvim uobičajeno. Po kafićima su  sedeli ljudi različitih godina, i muškarci i žene, i stari i mladi, pili svoje piće, pričali neke svoje priče...i dalje nisam uspevao da uočim razliku.

U trenutku kada je nekoliko devojaka, koje su izašle iz obližnje prodavnice glasno se smejući, prošlo pored stolova za kojim su sedele dve grupe mladića...pronašao sam ono što sam osećao da nedostaje
.
Niko iz ovog muškog društva nije ništa dobacio za njima, ustao ili napravio neki ružan gest koji bi bio gotovo sasvim uobičajen nekoliko stotina kilometara severnije od Soluna. Tada je film počeo da se odmotava pred mojim očima. Odnos prema ženama je bio potpuno drugačiji. Ni na plaži, ni u kafiću, ni na ulici, nigde nisam video one poglede, dobacivanje, neotesane džiberska prilaženja na ulici kakve možemo videti gotovo na svakom koraku u Beogradu.

Nigde nije bilo onih pogleda koji pilje kao da prvi put, ali i poslednji vide ženu. Neprijatnih do te mere da žene kojima su takvi pogledi upućeni bukvalno prelaze na drugu stranu ulice ne bi li izbegle ove poglede ili još gore nesrećnu situaciju da se sretnu sa vlasnikom istog.

Nigde nije bilo „mladića“ u poznim četrdesetim koji bi prilazili devojkama koje su radile po kafićima, buticima, ili drugim prodavnicama kako bi im „darežljivo“ ponudili svoje seksualne fantazije pošto bi završili razgovor mobilnim telefonom sa svojim ćerkama istih godina. To se nije radilo, posebno ne na način da sve deluje kao da je „otvorena sezona lova“ na žene, uz dripačko obrazloženje da „ pas ne zalaje dok maca ne mrdne repom“.

Neko je te ljude vaspitao da žena nije roba, nije vlasništvo i nije niže biće čija je svrha postojanja da bude primamljiva nekom „deliji“ između druge i treće flaše pića.

Kako bi se izgradio taj normalan odnos između „dečaka i devojčica“ treba mnogo više truda nego što iziskuje odlazak u neku prodavnicu sa firmiranom robom i teretanu , pa odmah nakon toga u ogledalu zamišljati sebe kao Marlon Branda ili Džoni Depa...koji su zaboravili tekst.

Nekada ranije smo govorili da poseban utisak neka osoba ostavlja ukoliko ima i „sliku i ton“. Danas je „ton“ veoma retka pojava, a i slike su nekako sve slične jedna drugoj. Ti nedostaci se ne mogu nadoknaditi silom još od kamenog doba, ali izgleda da ovde to još nismo ukapirali.

Ono što je jako loše jeste da jedan deo „slabijeg pola“ pod pritiskom sredine pristaje na uslove koji se nude pod izgovorom „nećeš valjda da ostaneš baba devojka?“. I onda devojka često ni ne dočeka da postanje baba, jer žene ovde ginu kao na frontu, negde oko četrdeset usmrćenih godišnje. Teško ranjene i psihički uništene više niko ni ne broji.

Neki pametni ljudi kažu da se stepen razvijenosti jednog društva ogleda prema položaju koji žene imaju u tom društvu. Položaju koji znači kvalitet života žene, njenoj ostvarenosti u raznim segmentima života, njenom pravu da bude ono što želi, da zarađuje jednako kao i muškarac za isti posao koji rade...da kaže ne za ono što ne želi i da za ono što hoće. I da posle toga ne usledi komentar.

Dok se to ne dogodi, muškarci bi za početak mogli da ne rade ništa. Da ne dobacuju, ne ponašaju se kao na stočnom sajmu, ne pilje, ne rade ono što ne bi želeli da se dogodi njihovim ćerkama, sestrama ili majkama. To bi bio dobar početak.

Ne znam da li će ovo napisano dopreti do vas, ali ono što me često tera da mislim o ovoj temi je i  događaj od pre petnaestak godina kada sam se našao u neobaveznom razgovoru sa dečkom koji je sedeo blizu mene na jednom rođendanu i rekao da je imao dve babe. Na moje pitanje „Kako dve?“ odgovorio je „Pa jednu pravu i jednu pre nje.“. Pošto ga nisam najbolje razumeo zamolio sam ga da mi objasni koja je to baba koja je bila pre „prave“. Na to sam dobio odgovor da je nju deda morao da ubije i zakopa u dvorištu iza kuće. U trenutku sam pomislio da je neki crni humor u pitanju i nasmejao sam se, na šta se se on gotovo uvredio. Ostatak razgovora je tekao ovako...
„Deda ti je ubio babu? Zezaš me?“
„Ne, zašto? Nije mogla da mu rodi decu, a nije imala gde da se vrati jer se udala“
„Kako nije imala gde da se vrati?“
„Lepo, njeni je više nisu hteli nazad“
„U redu, ali zašto je morao da je ubije, pobogu?“
„Pa šta da radi sa njom? Hteo je da dovede drugu ženu koja će mu roditi decu“
Ja...tišina.
Zato gospodo, ne zaboravite! Dame biraju...

Нема коментара:

Постави коментар